Ulica mojega djetinjstva, Zvonimirova

Dok sam bila mala, često sam se selila, naravno, ne zato što sam ja to željela, nego se tako dogodilo. Bilo je poratno vrijeme, ljudi su se komešali kako su znali i umjeli, a najviše kako su im kapu krojili drugi. U Zvonimirovu 53 doselila sam se s djedom, bakom i tetkama u ranim ­1950-ima, iz toga sam stana i krenula u prvi razred osnovne škole (bila je u Ulici Anke Butorac, to je zgrada u kojoj je danas Poliklinika ­SUVAG, a ulica se sada zove Ljudevita Posavskog). U našoj obitelji starih reakcionara, koji su sve ulice i trgove zvali pred­ratnim imenima, Zvonimirova nikad nije ni prestala biti Zvonimirova, premda je vrlo često mijenjala ime, što je bio odraz širih društvenih prilika. I Kvaternikov trg zvali su Međašni, Britanski im nije prešao preko usana – uz Ilički ili Pejačevićev – Radićeva je bila Duga, a Jelačićev nisu nikada zvali Trg Republike, kao ni Nikolićevu Teslinom. 

Pogled s Trga žrtava fašizma na Ulicu kralja Zvonimira / Snimila Jelena Šporčić Prtorić

Ni sam početak Zvonimirove ulice nije bio bolje sreće. Ulica je počinjala kod trga koji se kroz povijest zvao svakojako. Dok je bio još ledina i sajmište, zvao se jednostavno Trg N i to je ime nosio do 1927. godine. Potom mu je nadjenuto ime Petra I. Oslobodioca, na kojem je trebao biti i Petrov kip, no umjesto kipa, pao je dogovor da se podigne Dom Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, ispred njega i fontana, gradnja i uređenje kojega su bili povjereni Ivanu Meštroviću. Gradnja je počela 1934. godine, a dovršena je 1938. U novonastalim okolnostima taj trg od 1942. nosi ime Kulina bana (onomad su muslimani bili „cvijet hrvatstva“), jer su uz umjetnički paviljon, izgrađen po Meštrovićevim skicama, tadašnje vlasti 1941. nakalemile tri minareta oko paviljona i tako je to bilo do 1949. godine, kad su minareti srušeni, a ni trg se više ne zove kako se do tada zvao, nego se od 1946. do 1990. zove Trg žrtava fašizma, kada su nove vlasti i opet htjele promijeniti trgu i to ime (u Trg hrvatskih velikana), no ta epizoda nije dugo potrajala, pa je trgu vraćeno jedno od prethodnih imena (Trg žrtava fašizma), a Trg hrvatskih velikana pomaknut je na mjesto Trga burze, gdje se dodiruju ulice Račkoga, Draškovićeva i Jurišićeva.

Nekih od tih povijesnih događaja, npr. rušenja minareta, mutno se sjećam, jer me djed, vrlo zainteresiran za događaje u Zagrebu, znao povesti na neka mjesta da ih, po mogućnosti, zapamtim, no s 5 godina toga se sjećam tek maglovito, a možda to moje „sjećanje“ i nije sjećanje, nego su ga poduprle kasnije malobrojne slike u publikacijama.

Naš stan (do kojega ne bismo ni došli da dida i teta Marijana nisu išli udarnički krampati kamo god su ih slali) bio je u jednoj od tri konfekcijske socijalističke zgrade na broju 53 (spojeni su bili br. 51, 53 i 55). Taj dvoipolsobni stan bio je na prvom katu, no meni je kao djetetu bilo najzanimljivije prostrano zajedničko dvorište i mlade obitelji s mnogo djece, pa se nije moglo dogoditi da dođeš na dvorište, a da nikoga nema. Samo kod susjeda Klašnje (kat iznad nas) bilo je osmero djece, dakle, i one koja su mi po godinama bila bliska. Osim te divote od dvorišta, bilo je tu i obližnje kino Mosor, no u njemu sam sjedila mnogo kasnije (uživajući s tetom kao gardedamom i na projekcijama u 22 sata), kad više nisam stanovala u Zvonimirovoj ulici, ali su na toj adresi ostali živjeti moji dragi rođaci i nakon mojega preseljenja u Tkalčićevu. Posjećivala sam ih svaki vikend (koji onomad nije bio kao što je danas jer smo školu imali i subotom), poglavito iz higijenskih razloga. Naime, omamina kuća u Tkalčićevoj nije imala kupaonicu, pa sam se didi, baki i tetama išla svake subote kupati. Bio je to pravi obred, s loženjem velikoga kotla i grijanjem vode; tada ništa nije bilo „na gumb“, no sve je štimalo.

I Zvonimirova je, kao i njezin početak na Džamiji, s promjenom vlasti mijenjala ime. Nakon rata (još u ljubavi sa SSSR-om) zvala se Crvene armije, no kad se jugoslavensko rukovodstvo razrepilo od Sovjeta, nije bilo zgodno da se ulica i dalje tako zove, pa je prozvaše Ulicom socijalističke revolucije. Stanovnici s vremenom počnu tepati svojim ulicama i trgovima (Kvatrić, Tkalča, Cvjetni, Krešimirac), pa su tako i ovu socijalističko-revolucionarnu prozvali Socka. Trajala je dulje od Crvene armije, no ni ona nije bila za sva vremena. S uspostavom hrvatske države vraćeno joj je nekadašnje ime, ono kralja Zvonimira. Sjećam se da mi je svekrva (rođena 1923. godine) pričala kako je do škole u Križanićevoj hodala sa svojim suučenicama posred Zvonimirove između živice, upravo po današnjoj tramvajskoj trasi dok tramvaja još nije bilo (uveden je 1935).

Dio Zvonimirove od Heinzelove krasi drvored bijelih i crvenih kestenova, a tramvajska je pruga bila kraća od današnje. Okretište je bilo na kraju Zvonimirove, a upravo je ondje na broju 131 bila jedna meni draga kuća, kuća gospe Zlate Gašparac. Bila je profesorica klavira, kod nje se nekolicina nas skupljala na privatnu poduku talijanskoga, no više smo brbljale na hrvatskom nego učile. Nije to bila nikakva posebna kuća, tek ugodna visoka prizemnica sa stambenim prostorom na obje strane, s cvjetnjakom na ulicu i prostranim dvorištem iza kuće. I danas se često provezem pokraj nje. I uvijek se nekako prestrašim groznih gromadnih betonara koje istiskuju ta skladna zdanja. No nezasitni „privatni poduzetnici“ ne taru si glavu estetikom. Danas vlada nezajažljiva pohlepa. Koliko li su gradskih prostora već nepovratno upropastili?! Mislim na slikara Matiju Pokrivku (1923‒2010), koji je grozničavo crtao staro Trnje i Trešnjevku na jednom kraju ulice, a bageri su već rušili kućice po mjeri čovjeka na drugom. I stara je Peščenica sa svojim zelenilom već smrtno ranjena. Smjer znamo.